Kada je moj najstariji brat vidio kajak na televiziji, zamolio je mamu da ga odvede u klub i upiše jer on želi veslati u kajaku. Međutim, mama je brata iz neznanja upisala u veslački, a ne kajakaški klub. Nakon godinu dana, točnije, 1999. godine, i ja sam započeo svoju veslačku priču koja traje sve do danas. Iako cijela priča o godinama truda, rada, odricanja i nanizanih medalja ima poseban sjaj, uvijek ističem i same početke, koji nisu „najavljivali“ ovako velike pobjede.
Kao vrlo nestašno dijete nekoliko sam puta bio na rubu da me izbace iz veslačkog kluba, škola mi nije bila osobito draga i to se jasno vidjelo na mojim ocjenama, sa 16 godina vaga je pokazivala 108 kg (nažalost, nije bila pokvarena) i tako dalje. Kao i svi, i ja sam imao manje „slavne“ dane i prolazio određene izazove. Kako je vrijeme odmicalo i došlo je do prvih ozbiljnijih sportskih rezultata, budila se i moja svijest o vrijednosti sporta, obrazovanja, zdrave prehrane, podrške najbližih i ispunjenog života. Oženio sam se, završio studij za izobrazbu trenera na Kineziološkom fakultetu te studiram sportski menadžment, osvojio sam tri olimpijske medalje, osam svjetskih medalja, osam europskih medalja, ukupno pedesetak medalja s velikih svjetskih natjecanja. Dvadeset godina poslije čini se kao da veslački klub uopće nije bio pogrešan izbor.
Svakom segmentu svoga života pristupam jednako: dajem sve od sebe i uvijek vjerujem da se trud isplati. Da bih bio najbolji u veslanju, treniram dvaput dnevno, a dane kada imam samo jedan trening od milja zovem pauzom. Putovanja su moja strast i velika mi je želja sa suprugom proputovati cijeli svijet; smatram da upoznavanje novih ljudi i novih kultura obogaćuje čovjeka na najbolji i najiskreniji način, ali ponekad su putovanja samo dio procesa koji treba proći da dođem na neko natjecanje i tada su više stres nego užitak.
Na takvim putovanjima, kada presjedam s jednog leta na drugi ili iz aviona ili kombija jurim na stazu sastaviti čamac da stignem na trening, često nemam vremena pojesti kvalitetan i uravnotežen obrok. Ponekad, posebno na državnom prvenstvu u veslanju, natječem se u više disciplina koje su na rasporedu jedna za drugom te ne idem ni na podjelu medalja, a kamoli nešto pojesti.
I tako s vremenom, i zahvaljujući raznim situacijama u kojima sam se našao, počeo sam razmišljati kako bih volio imati nekakvu užinu, međuobrok koji će zadovoljiti niz mojih, ali i kriterija današnjeg užurbanog života. Bilo mi je jako teško pronaći hranu koju je lako ponijeti sa sobom, koja ne zahtijeva velike pripreme, zdrava je, odobrena od renomiranih nutricionista, a i meni osobno vrlo važno da je fina. Kao i većina, i ja sam oduvijek bio u zabludi kako su zdravstveno kvalitetna hrana i finoća obrnuto proporcionalni: što nezdravije, to finije.
Svaka životna priča nosi svoje pobjede i poraze, svi se ponekad sretnemo s izazovima, a pronalaženje rješenja postaje nova avantura.
Temelj za sve rezultate koje sam postigao i medalje koje sam osvojio bile su prvenstveno ljubav i vjera u ono što radim. Tako sam krenuo i s ROW SPIRITOM.
ROW SPIRIT za mene je priča proizašla iz osobne potrebe, a nastavljena iz čiste ljubavi i entuzijazma da sa svima podijelim ono što je meni fino za grickanje.